Magija greške
Pojavila se iznenada, neočekivano. Tajac je ispratio njeno rođenje. Niko nije želeo da istupi i kaže: „Ja sam taj/ta odgovoran/a za njen nastanak. Ja ću je odnegovati i pobrinuti se za njeno sazrevanje, dok ne bude bila u mogućnosti da značajno doprinese društvu i našem cilju. Ja ću raditi sa njom.“
Oduševljeni. Radosni. Ohrabreni. Podstaknuti. Motivisani.
Zašto nikada ne koristimo ove prideve kada opisujemo naše susrete sa sopstvenim greškama? Kakva to stigma prati ove važne elemente napretka, potporne stubove svakog otkrića i civilizacijskog iskoraka?
Zašto ih ne opisujemo kao MONUMENTALNE? ISTORIJSKE? Zašto ih ne zovemo PREKRETNICE?
Kako ih Vi nazivate? Da li su dobrodošle u Vašem domu, u porodici, na poslu? Da li se prema njima ophodite sa poštovanjem koje zaslužuju? Koje vi zaslužujete?
Ajnštajn je rekao: „Nije stvar u tome što sam pametan. Stvar je u tome što sam uporniji od mnogih.“ Pogledajte gde ga je doveo njegov stav. Impresivno, zar ne? Da je Ajnštajn gurao greške pod tepih, praveći se da ne postoje, ignorišući ih i podcenjujući, danas ne bi imale nikakav značaj…
Magija?
Da, ona zaista postoji. Greške imaju posebnu ulogu. Ne samo da ukažu na činjenicu da nešto treba da se menja. Njihova magija nalazi se izvan standardnog statističkog okvira. One šapuću: ”Vreme je da malo provežbaš taj mišić u glavi. Vreme je da se protegneš ako želiš da porasteš. Ti to možeš! Pogledaj mene! Ja ti kažem da ti to možeš!” One nas ohrabruju, gurkaju napred, kao pravi prijatelj kažu nam da možemo sve što želimo, ako smo spremni da se za to zaista i potrudimo. Ovako iskreni i nesebični prijatelji retko se nalaze, zašto ih onda odbacujemo?
Etiketa – Kako tretirati goste?
Naš stav prema greškama morao bi biti daleko pozitivniji, kao da nam je došla u goste, posebno što, kao odrasli, interpretiramo postojanje tih istih grešaka našoj deci, u nameri da im pomognemo. Upravo mi smo ti koji gradimo reputaciju grešaka. Sigurno je da ćemo razviti određeni stav kada deci kažemo: ”Opet si pogrešio? Šta ne shvataš od ovoga što objašnjavam? Koliko puta moram da ti ponovim? Nije ni čudo što imaš jedinicu u školi”. Znamo da zvuči prilično grubo, ali mi praktično kažemo deci da nisu dovoljno dobra, tako što njihove greške ocenimo jedinicama i dvojkama.
Da ne ulazimo u detalje i značaj formativne i sumativne evaluacije profesionalaca u školama, ono što kao roditelji možemo da uradimo jeste da sledeći put kada dete pogreši kažemo: ”Pa šta? Skuvajmo malo tople čokolade i upoznajmo se sa gospođicom greškom, ovde je sigurno zato što misli da može da ti pomogne da budeš bolji sledeći put.”
Napisala: Jelena Umićević Bogunović